Jorge Mario Pedro Vargas Llosa (Arequipa, Peru, 28. ožujka 1936. godine – Lima, Peru, 13. travnja 2025.) bio je peruansko-španjolski pisac, jedan od vodećih romanopisaca i esejista u Latinskoj Americi. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 2010. i jedan od najistaknutijih predstavnika “hispanoameričkog booma” zajedno s Gabrielom Garcíjom Márquezom, Juliom Cortázarom i Carlosom Fuentesom. Rođen je u gradu Arequipi na jugu Perua, u obitelji srednje klase španjolskih korijena. Roditelji su mu se rastali pet mjeseci nakon vjenčanja. Rano djetinjstvo provodi u okrilju majčine obitelji o kojoj brine djed. Obrazovao se u mjesnoj školi, a onda i u Boliviji, kamo obitelj seli nakon djedova imenovanja počasnim konzulom Perua. U Peru se vraćaju kada djed dobiva diplomatsko namještenje u gradu Piuriju na sjeveru zemlje. U Piuriju se školuje kod salezijanaca. Oca je upoznao u 10. godini. Roditelji mu se ponovno združuju 1946. te živi s njima u predgrađu Lime. Za njega je to kraj idiličnog djetinjstva i ulazak u svijet autoritativnog oca, u kojem upoznaje strah i neprijateljstvo. U Limi pohađa kršćansku školu. Čita Hugoa i Dumasa. S 14 godina otac ga šalje na vojnu akademiju, koju pohađa 1950. i 1951., a potom je i napušta. Školovanje završava u Piuri, gdje radi kao amaterski novinar i piše svoju prvu dramu koja je ubrzo i izvedena. Studij prava i književnosti upisuje 1953. u Limi. Prve kratke priče objavljuje 1957. Nakon diplome (1958.) dobiva stipendiju za studij u Madridu. Tu ostaje do 1960., a zatim se nastanjuje u Parizu, gdje živi do 1966. Više godina živi u Londonu i Barceloni. U Limu se vraća 1974. godine. Doktorirao je 1971. tezom o kolumbijskom nobelovcu i tadašnjem prijatelju Gabrielu Garciji Márquezu. O razlozima njihovog kasnijeg privatnog sukoba i razlaza nisu javno govorili. U drugoj polovici sedamdesetih dolazi na različita mjesta u književnim organizacijama i sveučilištima; bio je predsjednik međunarodnog PEN-a od 1976. do 1979. godine. U mladosti je zanesen marksističkom filozofijom i podupire kubanskog vođu Fidela Castra. Od njega se distancira nakon što je Castrova vlast zatvorila kubanskog pisca Heberta Padillu. Kasnije zastupa demokratske i liberalne političke pozicije, s kojima se 1990. neuspješno kandidirao na predsjedničkim izborima u Peruu. Potom se u nizu eseja kritički izjašnjava protiv rasplamsavanja nacionalizma na Balkanu i pokazuje dobru upućenost u ratna zbivanja u Hrvatskoj. Boravi jedno vrijeme i u Zagrebu, gdje mu je sin služio u mirovnoj misiji UN-a i u kojem se susretao s hrvatskim piscima. Posjeduje također španjolsko državljanstvo od 1993. godine. Ženio se dva puta, otac je troje djece.
Prva knjiga koju vam predstavljamo nosi naslov “Don Rigobertove bilježnice”, iz 2000. godine. Izdavač je “Vuković & Runjić”, Zagreb. Središnji lik knjige Don Rigobertove bilježnice peruanskog modernog klasika, je Rigoberto, jedan od njegovih amblematičnih likova, čovjek koji je u svakodnevnom životu marljivo i odgovorno obavljao poslove direktora osiguravajućeg društva. Međutim, te ga obaveze nisu previše zanimale, a još manje oduševljavale, čak štoviše, doživljavao ih je zamornim i dosadnim pa su ga, posljedično, činile temeljno nezadovoljnim i uznemirenim. Zbog toga, Rigoberto s uživanjem svakodnevno ispisuje svoj dnevnik, gdje se prepušta egzotičnim (i erotičnim) maštarijama u kojima se ogleda kao sasvim druga osoba, zapravo, osoba zauzeta poslovima koje bi on inače želio da radi. Odnosno, njegov lik u dnevnicima postaje onaj koji bi želio da bude i to ne samo u poslovnoj sferi… Potaknut idejom da do kraja udovolji svojim porivima, Rigoberto u svom dnevniku otkriva sebe kao hedonista i erotomana. Zato ga u njegovim bilježnicama vidimo kao čovjeka s nizom osobina karakterističnih za određene psihičke poremećaje, osobu koja na poseban, a često i sasvim neprirodan način, teži zadovoljstvima neobičnih vrsta. Upravo se zbog toga i kaže da je knjiga Don Rigobertove bilježnice knjiga dvostrukog života: stvarnog i izmišljenog, da su u njoj predstavljena dva tipa romana: roman tajni i roman ljubavi. Don Rigobertove bilježnice, smještene u suvremenu Limu, pripovijedaju klasičnu priču Vargasa Llose o umjetnosti i žudnji. Ovom prekrasno zamišljenom i pomno napisanom knjigom Mario Vargas Llosa potvrdio se, uz Gabriela Garciju Marqueza, kao jedan od ponajboljih latinoameričkih književnika.
Nakon što smo u Don Rigobertovim bilježnicama upoznali onu opušteniju, humorističnu stranu Maria Vargasa Llose, zagrebački nakladnici Vuković i Runjić romanom “Jarčevo slavlje” odlučili su nam približiti i ozbiljnije lice tog nesuđenog predsjednika Perua i višekratnog južnoameričkog kandidata za Nobela. Naime, dok se u slučaju Don Rigobertovih bilježnica radilo o lepršavoj prozi punoj humora garniranog draškajućim erotizmom, koja je pritom pažnju književnih sladokusaca plijenila čestim izmjenama književnih tehnika i pripovjednih perspektiva, Jarčevo slavlje donosi nam Llosu u nešto “težem” i ambicioznijem izdanju. Radi se o povijesno-političkom romanu u kojemu se taj peruanski književnik bavi trajnim obilježjem latinoameričke povijesti – jednim brutalnim diktatorskim režimom. U Jarčevu slavlju Llosa nas kroz tri razine pripovijedanja upoznaje s diktatorskim režimom Rafaela Leonidasa Trujilla, koji je puna 3 desetljeća (od 1930. do 1961.) vladao Dominikanskom Republikom. Roman je sastavljen od tri narativne linije koje pratimo usporedo, pri čemu nam poglavlja naizmjeničnim slijedom donose tri različite, usko povezane priče. Prva od njih, ispričana u sadašnjem vremenu, govori o Uraniji Cabral, kćerki bivšeg predsjednika dominikanskog senata, koja se nakon tridesetak godina izbivanja, vraća u posjet bolesnom ocu i, pri tome, se u monološkoj formi prisjeća djetinjstva proživljenog u uvjetima monstruozne diktature te postupno razotkriva svoju nesretnu sudbinu u kojoj se ustvari zrcali patnja i poniženje cjelokupnog potlačenog dominikanskog naroda. Drugi fabularni tijek vraća nas u prošlost (1961. godinu) i prati pripreme i izvedbu atentata na Trujilla, kao i društvene promjene koje su tim činom uslijedile, a u tim poglavljima Llosa prelazi s jednog na drugog, od četiri glavna izvršitelja diktatorova smaknuća i donosi nam osobne životne priče svakog od njih. Sličnom se strategijom Llosa poslužio i u trećoj narativnoj liniji, gdje nas kroz Trujillove dijaloge sa njima, upoznaje sa karakternim osebujnostima nekolicine njegovih glavnih pobočnika, od marionetskog predsjednika vlade, preko okrutnog šefa tajne policije, do zastrašenog predsjednika senata, a istovremeno vrlo detaljno bivamo upoznati i sa Trujillovom ličnošću i metodama njegove diktatorske vladavine. U završnom dijelu romana koji donosi vrlo detaljnu rekonstrukciju sámē akcije atentata na diktatora, kao i uvid u početni post-trujillovsi period, Llosa se u cilju kompletiranja slike prihvaća višekratnog opetovanog iznošenja detalja jednih te istih događaja, ali iz očišta različitih sudionika opisanih zbivanja te pri tome posebno do izražaja dolazi autorova literarna maestralnost.
“Surova vremena” treći je naslov koji Vam predstavljamo iz 2020. godine. Gvatemala, 1954. godine. Uz potporu CIA-e kao produžene ruke SAD-a, Carlos Castillo Armas ruši vladu Jacoba Árbenza. Njegov državni udar počiva na laži koja će se pokazati ključnom za budućnost Latinske Amerike: vlada predsjednika Eisenhowera optužila je Árbenza za poticanje širenja sovjetskoga komunizma na američki kontinent. Surova vremena govore o međunarodnim urotama i sukobljenim interesima u doba Hladnog rata, a njihovi su odjeci prisutni i dandanas. U priči koja zahvaća nekoliko zemalja, progonitelji postaju žrtve spletke kojoj su sami kumovali. Ovaj uzbudljivi roman, povezan s hvaljenim „Jarčevim slavljem“, isprepliće zbilju i dvije fikcije: fikciju pripovjedača koji nesputano oživljava likove i situacije te priču koju je isprela šačica moćnika manipulirajući poviješću cijeloga kontinenta u nastojanju da zagospodari njegovom ekonomijom i politikom.
Roman “Junak iz sjene” prati usporedne priče dvojice junaka: Felícita Yanaquéa, pedantnog i milodušnog malog poduzetnika iz Piure suočenog s ucjenom te Ismaela Carrere, uspješnog poslovnog čovjeka, vlasnika osiguravajuće tvrtke iz Lime, koji svojoj dvojici sinova, lijenčinama što mu priželjkuju smrt, smišlja neočekivanu osvetu. Obojica su na svoj način samozatajni buntovnici koji nastoje preuzeti kontrolu nad vlastitom sudbinom. Dok Ismael prkosi svim ustaljenim pravilima svog staleža, Felícito ostaje vjeran elementarnim načelima i suprotstavlja se ucjeni. Oni nisu utjelovljenje pravednika, no uspijevaju se uzdići iznad uskogrudnosti vlastita okruženja kako bi živjeli u skladu sa svojim idealima i snovima. Na stranicama romana ponovno nailazimo na stare znance: narednika Litumu, don Rigoberta, doñu Lucreciju i Fonchita, ovaj put smještene u Peru u gospodarskom procvatu. Knjiga odiše humorom, odlikuje se i elementima melodrame, a Piura i Lima u njoj nisu samo fizički prostor, nego kraljevstva mašte nastanjena junacima velikog pisca Marija Vargasa Llose. Ovaj je roman priča o pustolovini započetoj u Kongu 1903., a završenoj u londonskom zatvoru, jednoga jutra 1916. godine. To je životna drama legendarne osobe: Irca Rogera Casementa. Roger Casement je bio jedan od prvih Europljana koji su objavili užase kolonijalizma. S njegovih putovanja u Belgijski Kongo i južnoameričku Amazoniju ostala su dva znamenita izvješća koja su potresla ondašnje društvo. Ta su putovanja i ono što je na njima vidio Casementa zauvijek promijenili, natjeravši ga da se otisne u još jednu pustolovinu, intelektualnu i rodoljubnu, jednako pogubnu, ako ne i pogubniju. Navest će ga da se suprotstavi Engleskoj kojoj se divio i da se aktivno uključi u borbu za ciljeve irskog nacionalizma.
“San jednog kelta” temelji se na životu Rogera Casementa (1864. – 1916.), britanskoga konzula u Belgijskom Kongu početkom 20. stoljeća. Casement je putovao niz rijeku Kongo s piscem Josephom Conradom i bio je jedan od prvih Europljana koji je osudio nepravdu kolonijalizma u toj afričkoj zemlji koju je belgijski kralj Leopold II. smatrao privatnim vlasništvom. Casement je skrenuo pozornost svijeta i na iskorištavanje radnika koji su proizvodili gumu u Amazoniji. Najprije su mu Britanci dali titulu plemića, a zatim su ga pogubili jer je pomagao u naoružavanju irskih nacionalista. San jednog Kelta opisuje egzistencijalnu pustolovinu u kojoj se mračna strana ljudske duše pojavljuje u svom nepatvorenom, najprljavijem obličju.
Tekst: Krešimir Šokčević, dipl. knjižničar
