Zbog aktualne ratne situacije u Ukrajini, odlučili smo sve ovoga puta predstaviti njihovu književnost koja je na ovim prostorima prisutna u malom opsegu i relativno nepoznata. Ukrajinci svoju književnost bilježe od stvaranja srednjovjekovne države Kijevske Rusije. Razvoj izvorne literature u Kijevskoj Rusiji uglavnom je bio obilježen bogatom narodnom usmenom tradicijom i prijevodima religijskih tekstova. Najznačajniji didaktički rad tog razdoblja je “Propovijed o zakonu i blagodati” (Slovo o zakone i blagodati) iz 1050. godine. Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće teritorij  Ukrajine bio je podijeljen između Ruskog Carstva i Austro-Ugarske Monarhije. Restrikcije u sklopu Austro-Ugarske bile su zanemarive u odnosu na one u Ruskom Carstvu s toga je literatura u Zapadnoj Ukrajini sa središtem u gradu Lavovu bitno utjecala na razvoj suvremene ukrajinske književnosti. Ukrajinci u sklopu Ruskog Carstva tijekom 18. i 19. stoljeća bili su pod stalnim pritiskom bez znanstvenog uporišta kako ne postoji ukrajinski jezik, već je riječ isključivo o dijalektu ruskog jezika. Dio ukrajinskih genijalaca (odgojenih u ukrajinskom kulturnom duhu) u ruskoj književnosti do jedne mjere se počeo miriti s takvom imperijalnom politikom, a među njima posebno se ističu Nikolaj Vasiljevič Gogolj i njegov simpatizer Fjodor Mihajlovič Dostojevski koji su podrijetlom bili iz Ukrajine; jedan rodom, a drugi po ocu. Gogolj (rodom iz Ukrajine) vodio je poseban “vlastiti rat” jer mu je ruska sredina bila teško prihvatljiva te u suprotnosti s kulturom razmišljanja kakva se susretala u Ukrajini. Takvoj rusifikacijskoj praksi, u kojoj je ruski jezik bio preduvjetom za bilo kakav rad i eventualni uspjeh, snažno su se usprotivila dva velika ukrajinska književnika Taras Ševčenko i Pantelejmon Kuliš. Njihov rad nije samo usavršio ukrajinsku književnost, već je bio ključan oslonac u formiranju neovisnog ukrajinskog nacionalnog identiteta. Najpoznatiji suvremeni ukrajinski pisci jesu: Oksana Zabužko, Haska Šijan, Sofija Andruhovič, Jurij Andruhovič. Ukoliko želite pobliže upoznati ukrajinsku književnost i otkriti što vam ona može ponuditi te joj dopustiti da svojim idejama pomiri poneke različitosti u vama, Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek pravo je mjesto za to. Na našim policama potražite najnovija djela ukrajinske književnosti, kao i nezaobilazne klasike. U nastavku pogledajte naše prijedloge.

Oksana Zabužko (ukr. Оксана Стефанівна Забужко – Oksana Stefanivna Zabužko); (19. rujan 1960., Luck, Ukrajina); ukrajinska je spisateljica, poznata u  ukrajinskim  i europskim spisateljskim krugovima. Oksana je u europskim krugovima posebno poznata zbog svojih književnih kritika i literarnog djela “Terenska istraživanja ukrajinskog seksa” (1996.) koje je prevedeno na osam svjetskih jezika. U svojim književnim i drugim djelima Oksana posebnu pozornost posvećuje ukrajinskoj samoidentifikaciji,  postkolonijalnim  pitanjima i feminizmu u svijetu i Ukrajini. Završila je studij filozofije na Kijevskom sveučilištu Taras Ševčenko te je doktorirala 1987. godine. Godine 1992. pozvana je na ugledno američko sveučilište Penn State University kako bi predavala na temu ukrajinske književnosti. Od tada je u čestim kontaktima s više svjetskih sveučilišta, posebno u SAD-u i Njemačkoj. Potpredsjednica je ukrajinskog PEN-a. Oksana ima stalan posao na Filozofskom Institutu “Hrihorij Skovoroda” koji se nalazi u sklopu Nacionalne akademije znanosti u Ukrajini.

Roman “Muzej zabačenih tajna” dobio je 2013. godine nagradu Angelus za najbolju knjigu Srednje Europe. “Muzej zabačenih tajna” je remek-djelo u kojemu je upotrijebljena sva artiljerija koju književnost može ponuditi u borbi protiv sila mraka. Dvije usporedne fabularne linije, odvojene u vremenu, teku u romanu ukrajinske spisateljice Oksane Zabužko – neobično se dodirujući, prizivajući jedna drugu u imenima likova, događajima i zaokretima u radnji, da bi se naposljetku stopile u jednu. Ambicioznošću i opsežnošću svojega projekta, kompleksnim rečenicama koje kao da nastoje izraziti više nego što je to jezikom moguće, metaforom i metonimijom kao osnovnim vezivnim tkivom cjelokupnoga teksta, komuniciranjem s aktualnim dosezima u znanosti, filozofiji i umjetnosti – a iznad svega Vremenom kao prvenstvenim tematskim područjem – Oksana Zabužko napisala je prustovski roman, koji se u jednom, čini se, ipak razlikuje od Proustovoga: ne zadovoljavajući se subjektivnim sjećanjem, osobnim „dvoranama“, kao jedinom ontološkom mogućnošću istine i povijesnog postojanja, roman oslikava borbu kolektivnog sjećanja da određene istine ne padnu u zaborav, kao „tajne“ iz dječje igre u rupu u kojoj ostaju vječno zakopane. Sljedeći naslov iste autorice nosi naslov “Terenska istraživanja ukrajinskog seksa”. Ispripovijedana u struji svijesti, ovo je priča o strasnoj vezi ukrajinske pjesnikinje i umjetnika. Kroz priču se prelamaju mnoge teme, poput povijesti Ukrajine, ukrajinskog nacionalnog identiteta, ženske emancipacije, ljubavi, nasilja i strasti, umjetnosti, književnosti… Iako ih autorica negira, roman sadrži autobiografske elemente poput ukrajinskog podrijetla junakinje, njene pjesničke vokacije i odlaska u Ameriku. Glavna junakinja zaljubljena je žena ogrezla u depresiju. Dok iz teksta saznaje o intimnim pojedinostima njezina života, čitatelj se zatječe u ulozi ispovjednika-psihoterapeuta. Pacijentica-spisateljica-junakinja romana za dijagnozu se pobrinula sama, nazvavši svoju bolest nacional-mazohizmom. Roman “Terenska istraživanja ukrajinskog seksa” doživio je brojna izdanja prije službenog objavljivanja 1996. Preveden na mnoge svjetske jezike, autoricu je vinuo u sam vrh svjetske književnosti, a u Ukrajini je proglašen najkontroverznijim romanom novije ukrajinske književnosti. Premda su neki kritičari roman stavili u ladicu autobiografske književnosti, Oksana Zabužko objašnjava kako je on sve samo ne autobiografija. No, autorica i pripovjedačica u romanu ipak imaju određenih sličnosti, kao na primjer ukrajinsko podrijetlo, status nadarene pjesnikinje i odlazak u SAD. Kroz priču o strasnoj, ali i nasilnoj ljubavnoj vezi s ukrajinskim umjetnikom prelama se povijest Ukrajine, njezina tranzicijska stvarnost, pitanja identiteta, jezika, ženske emancipacije, ispripovijedane u struji svijesti, gdje se poetski pasaži o ljubavi i strasti, podčinjavanju i nasilju, rascijepljenosti glavne junakinje, isprepleću s oštroumnim zapažanjima o “ukrajinskom čovjeku”, umjetnosti i književnosti, prošlosti i sadašnjosti. Amerika kao antipod Ukrajini, tijelo kao metafora države, tereni su za istraživanje danas važnih problema identiteta, hibridnosti, sloboda i ravnopravnosti u svijetu gdje smo često prisiljeni govoriti nekim tuđim jezikom, održavajući sustav društvene laži, nejednakosti i podčinjavanja. Oksana Zabužko bira jezik poezije kojim progovara o bolnim istinama ukrajinskoga društva kako bi ga izbavila iz “te vječite osuđenosti na nepostojanje”.

Haska Šijan [Галина (Гаська) Шиян)rođena je 1980. godine u Lavovu. Studirala je klasičnu filologiju na Lavovskom sveučilištu. Bavi se pisanjem, prevođenjem i fotografijom. Suvlasnica je knjižare u svom rodnom gradu i autorica zapaženog bloga. S Tilom Schulzom pokrenula je radionicu kreativnog pisanja pod nazivom „Priča za jedan vikend“. Aktivno se zalaže za povećanje transparentnosti u javnoj nabavci knjiga i udžbenika u Ukrajini. Njezin prvi roman, „Lovi, doktore, lovi!“ objavljen je 2014., a njegov veći dio napisan je na mobitelu dok je ležala u bolnici.

Pozornost javnosti i Europsku nagradu za književnost stekla je 2019. godine svojim drugim romanom, „Iza leđa“. Trenutno živi i radi u Kijevu. Roman je dijelom nastao u nekoliko književnih rezidencija u kojima je autorica boravila tijekom pisanja, među kojima je i ona splitska. U središtu radnje romana, koji se većim dijelom odvija u Lavovu, djevojka je Marta koja živi sa svojim mladićem Maksom udobnim građanskim životom, koji se ne razlikuje mnogo od života njihove generacije u nekoj zapadnoeuropskoj metropoli, odnosno provincijalne percepcije tog života, pokupljene uglavnom s društvenih mreža. Maksova i Martina malograđanska idila naruši se u trenutku kad Maks dobije poziv za mobilizaciju jer u zemlji traje rat s proruskim separatistima. Marta je svjesna da se u dubinski korumpiranom društvu, kakvo je ukrajinsko, vrlo lako može izbjeći poziv. Međutim, Maks to odbija i odlazi u vojsku, na što Marta nevoljko pristaje. Marta je prisiljena, jer su takva očekivanja okoline u ratom zahvaćenoj zemlji, što nije slučaj samo s Ukrajinom, što ovoj priči daje univerzalni karakter, igrati ulogu vjerne Penelope koja smjerno čeka svog Odiseja. Stoga volontira u humanitarnoj organizaciji koja se bavi pomaganjem djece čiji su očevi poginuli u ratu. Marta pokušava ispuniti očekivanja društva i onih njoj najbližih te odigrati ulogu Penelope, ali nikako se ne uspijeva pomiriti s činjenicom da ju je Maks ostavio i otišao u nešto tako besmisleno kao što je rat. Gomilanje seksualne frustracije i preispitivanje odnosa prema tjelesnosti kao i društvenih očekivanja koja se nameću ženama odvest će Martu do ruba njezine izdržljivosti i natjerati je da presloži svoje životne postavke, prioritete i odnose za koje je dotad mislila da su čvrsti i postojani.

Sofija Andruhovič [Sofia Yuriyivna Andrukhovych] (1982., Ivano-Frankivsk; nekada Stanislaviv) jedna je od najvažnijih i najproduktivnijih suvremenih ukrajinskih spisateljica. Piše romane, publicistiku, eseje te se okušala i u pisanju priča za djecu i uređivanju književnoga časopisa “Četver” (2003. do 2005.). Najveći je uspjeh doživjela objavljivanjem romana “Felix Austria” 2014., koji je odmah po objavljivanju postao ukrajinski bestseler te je ovjenčan nekolicinom nagrada: Nagrada za knjigu godine BBC Ukrajina 2014., Književna nagrada Joseph Conrad Korzeniowski 2015., Nagrada Lesia i Petro Kovalev 2015.

Po romanu je snimljen i uspješan film. 2020. godine objavljuje “Amadocu”, koja već po izlasku doživljava kultni status i smatra se jednim od najvažnijih djela suvremene ukrajinske književnosti. Prva od dvije njene knjige nosi naziv „Felix Austria“. To je povijesno-društveni roman u kojemu se opisuje spisateljičin rodni grad. Fikcionalni Stanislaviv Sofije Andruhovič mali je grad na rubu „sretne“ Austrije na prijelazu iz 19. u 20. st. i jedan od glavnih likova – svjedoka gotovo nemogućega prijateljstva između kćeri siromašnog Rusina Stefanije Čornjenko, i Adele Anger, kćeri dobrostojećega doktora. Nakon doktorove smrti, Stefanija postaje Adelina služavka, a to će, s Adelinom udajom i nenadanim ulaskom dječaka Feliksa u njihove živote, postati priča o jednom nevjerojatnom i na trenutke začudnom i teškom prijateljstvu. Iza naoko jednostavnog romana o situaciji u Stanislavivu krajem devetnaestog stoljeća krije se nevjerojatno suptilna i vješto izvedena alegorija o patologijama društ(a)va, multikulturalizmu prije multikulturalizma i povijesno – političkim odnosima unutar Ukrajine i Austro-Ugarske Monarhije. S druge strane, onaj stvarni Stanislaviv (od 1962. Ivano – Frankivsk), u kombinaciji sa svojom mitologijom i plodnom spisateljskom scenom koja se u svojim radovima bavila i povijesti grada, početkom 1990. započinje svoj literarni procvat i postaje mala književna metropola zapadne Ukrajine. Danas je taj književni fenomen poznat po nazivu fenomen Stanislaviv. Druga knjiga Sofije Andruhovič nosi naslov „Amadoca“. Izdana je 2020. godine i smatra se jednim od najvažnijih djela suvremene ukrajinske književnosti. U ovom velikom romanu ukrajinske književnosti autorica progovara o različitim vrstama ljubavi u kriznim trenucima za čovjeka i za čovječanstvo kao takvo, o sjećanju i zaboravu, o necjelovitosti i stalnoj promjenjivosti ljudske osobnosti, o neispričanim pričama koje leže na dnu našega sjećanja. Roman u sebi spaja tri priče: iz vremena drugog svjetskog rata u malenom gradiću u zapadnoj Ukrajini, događajima za vrijeme sovjetskih represija te sadašnjosti, povezane nitima fragmentarnosti sjećanja, boli i ljubavi. Okosnicu romana “Amadoca” čine prešućena, iskrivljena i prilagođena sjećanja koja su rezultat tumačenja prošlosti te traganja za vlastitim identitetom. Potraga za legendarnim jezerom Amadoca na čijim imaginarnim obalama žive junaci predstavlja za njih živu vodu sjećanja i mrtvu vodu zaborava, dok je samo jezero misteriozno isparilo, propalo pod zemlju te junaci moraju sami slagati krhotine sjećanja u bizarni mozaik svoje osobnosti. Unakažen do neprepoznatljivosti u jednom od žarišnih mjesta ukrajinskih sukoba, junak romana začudo preživljava, ali gubi pamćenje. Ne sjeća se ni svog imena, niti porijekla, kao ni voljenih osoba. Strpljenje i ljubav jedne žene učinit će ipak čuda – dotaknuti najdublje slojeve sjećanja i zaborava, tkajući iznova tapiseriju života. Naslov romana nadahnut je imenom negdašnjeg mitskog, najvećeg europskog jezera na prostoru današnje Ukrajine, koje je u jednom trenutku povijesti tajanstveno iščezlo, utapajući u svojim vodama memoriju vremena Drugoga svjetskog rata, staljinističke sovjetske represije, ali i sadašnjosti. Radi se o monumentalnoj epskoj priči o fenomenu postpamćenja, kojim se traumatična iskustva prenose iz naraštaja u naraštaj, ispričanoj preko nesvakidašnje ljubavne priče između glavnih likova romana, Romane i Bogdana Krivodjaka. Roman epskom širinom, koja seže do više stoljeća unatrag, briljantnim književnim stilom opisuje ukrajinsko 20. stoljeće, i to preko sudbina tri naraštaja više različitih obitelji čije se sudbine ukrštaju kroz tri traumatična povijesna razdoblja: rat u Donbasu, vrijeme Drugog svjetskog rata obilježeno holokaustom i vrijeme Staljinova terora koji je svoju kulminaciju dosegnuo upravo u Ukrajini. Radi se, dakle, o remek-djelu ukrajinske, ali i europske književnosti, objavljenom prošle godine.

Tekst: Krešimir Šokčević, dipl. knjižničar