Povodom obilježavanja Nacionalnog dana Španjolske 12. listopada, u suradnji s Kinom Urania, Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek predstavlja španjolsku književnost.
Početak španjolske književnosti obilježilo je epsko pjesništvo, a njegovim se prvim djelom smatra “Pjesan o Cidu” (“Cantar de Mio Cid”, nastala oko 1140., zapisana 1307), jedini u cijelosti sačuvan primjer srednjovjekovne kastiljske epike (cantar de gesta). Sastoji se od 3733 stiha, a govori o srednjovjekovnome društvu i o povijesnim događajima prikazujući život povijesne osobe (Rodrigo Díaz de Vivar, zvan El Cid). Priča o Cidovu životu sačuvana je i u latinskim tekstovima.
U 12. stoljeću, u Toledu, bila je osnovana prevoditeljska škola u kojoj su kršćani i Židovi sustavno prevodili arapske knjige koje su sadržavale uglavnom antičko znanje. Početci pripovjedne proze također su istočnjačkoga podrijetla. Na preostalom kršćanskome teritoriju već u 9. stoljeću počele su se stvarati bogate knjižnice, primjerice u samostanu Ripoll (u današnjoj pokrajini Gironi; 888. godine). U 14. su se stoljeću javile i zbirke romanci, tj. kraćih epsko-lirskih narativnih pjesama, “El Romancero”. Tijekom 15. stoljeća znatno su napredovali studiji klasičnih jezika (osobito latinskoga), a prvi znalci obrazovali su se uglavnom u Salamanci i Barceloni. Prvi naraštaj “pravih” španjolskih humanista izobrazbu su stjecali uglavnom u Rimu, Firenci i Bologni. Važno središte pisane riječi bila je Valencia, gdje je krug pjesnika poznavatelja talijanskoga (napuljskog i toskanskoga) lirskog pjesništva pisao na kastiljskom i valencijskom. U Valenciji je kao i u Barceloni napisan niz priča o viteškom životu koje pokazuju nedvojben talijanski utjecaj.
Zlatni vijek španjolske književnosti (siglo de oro) obuhvaća 16. i 17. stoljeće. U 16. stoljeću, koje se uglavnom poklapa s renesansom, razlikuju se dva prepoznatljiva dijela: prvi dio, koji odlikuje određena otvorenost prema drugim europskim kulturama i osvajanje Novoga svijeta, te drugi dio koji određuje duh katoličke obnove (ili protureformacije). Oba razdoblja, međutim, pokazuju velike razlike s obzirom na talijansku i ostalu europsku renesansu. Tijekom 16. stoljeća najveći je pomak učinila pripovjedna proza, koja se mogla širiti na nov način zahvaljujući tiskarstvu.
Velik broj autora visoka i istaknuto individualna stvaralačkoga profila obilježio je 17. stoljeće i dao mu neponovljiv književno-umjetnički oblik i osobine. Godine 1605. objavljen je prvi dio (drugi dio 1615.) romana “Bistri vitez Don Quijote od Manche” M. de Cervantesa y Saavedre (1547. – 1616.) najpoznatijega djela španjolske i jednog od najpoznatijih djela svjetske književnosti. Gradnjom fabule oko glavnog lika, starog viteza prividno zaluđena viteškim romanima koji ga potaknu da krene u svijet ispravljati nepravde, autor raspravlja s tom književnom vrstom, ali i s društvom u kojem se idealist poput Don Quijotea percipira kao luđak. U to su doba stvarali najpoznatiji španjolski dramski pisci: Lope de Vega, Pedro Calderón de la Barca i drugi. Lope de Vega (1562. –1635.) reformirao je španjolsko kazalište, napisao najviše dramskih tekstova (od njih približno 1500 sačuvana je tek trećina) te pisao pastoralne romane, poeziju i dr. Doveo je do vrhunca kazalište za široku publiku kao oblik kazališnog i književnog života (tzv. kazalište u dvorištima – teatro de los corrales). Pedro Calderón de la Barca (1600. – 1681.) usavršio je barokni stih i izraz za dvorsko kazalište kao tehnički zahtjevnu i složenu predstavu prožetu baroknom filozofijom prolaznosti i neponovljivosti. Barokno 18. stoljeće iznjedrilo je dvije stilske inačice: gongorizam ili kulteranizam (culteranismo), oponašanje kićena, učena jezika i latinske sintakse, tj. pjesnički izraz temeljen uglavnom na metaforici i neologizmima, te tzv. konceptizam (conceptismo), svojstven uglavnoj prozi, koji koristi jezičnu višeznačnost.
U 18. stoljeću španjolska književnost doživjela je velike promjene slijedom političkih promjena te proživjela izravni francuski utjecaj, koji se ogledao u prevlasti uglavnom francuskih neoklasičnih vrsta u književnosti što ju je promicao široki krug tzv. prosvijećenih ministara oko kralja Karla III.
Početkom 19. stoljeća zbog političkih prilika prvi je put veći broj španjolskih pisaca boravio u progonstvu u engleskim kolonijalnim posjedima, što je izravno utjecalo na polarizaciju španjolskoga književnog romantizma.
Španjolska je književnost nakon dvaju stoljeća ponovno postala zanimljivom i svijetu, a ponovno je došlo do snažne povezanosti s Latinskom Amerikom. Razdoblje od 1900. godine do kraja Španjolskoga građanskoga rata (1936. – 1939.), kada je došlo do egzodusa republikanaca, a među njima mnogih književnika, naziva se drugim zlatnim vijekom španjolske književnosti.
Otkako se diktatorski Francov režim uglavnom potkraj 1960-ih počeo sve više otvarati prema svijetu, a Španjolska izlaziti iz kulturne izolacije, pogotovo nakon posvemašnje demokratizacije zemlje nakon diktatorove smrti (1975. godine). Španjolska se književnost posve otvorila novim književnim oblicima i temama ukorak sa svijetom. Mnogi su se književnici vratili u zemlju, što je pridonijelo osebujnoj tematskoj raznolikosti, a novi naraštaji stasali su u dodiru s europskim, hispanoameričkim i angloameričkim književnim strujanjima (Álvaro Pombo, r. 1939.; Arturo Pérez-Reverte, r. 1951.; Elia Barceló, r. 1957.; Almudena Grandes, r. 1960.; Andrés Ibáñez, r. 1961.; Javier Cercas, r. 1962.; Carlos Ruiz Zafón, r. 1964.; Juan Manuel de Prada, r. 1970.; Javier Sierra, r. 1971., i dr.). Jedna je od zapaženijih pojava dvojezičnost u pisanju, odnosno djelomično ili potpuno izražavanje na nekom od manjih iberskih jezika, primjerice, B. Atxaga (r. 1951.) na baskijskome te niz katalonskih pisaca koji su i prije i nakon Franca pisali na svojem materinskom jeziku.
Carlos Ruiz Zafón, (Barcelona, 25. rujna 1964. — Los Angeles, 19. lipnja 2020.), bio je španjolski pisac. Carlosov otac je iz Južne Španjolske, dok mu je majka Katalonka, a on odrasta u Barceloni. Iako je odrastao u Barceloni pisao je na španjolskom, a ne na katalonskom. Započinje karijeru pišući reklame za nekoliko agencije za oglašavanje. Nekoliko godina radio je i kao umjetnički direktor u uglednoj reklamnoj agenciji. Napušta komercijalni svijet reklama, a zatim se posvećuje isključivo svojim interesima; glazbi i pisanju. Preselio se 1993. godine u Los Angeles, gdje je radio kao scenarist u Hollywoodu. Ponovno se nastanio u Barceloni 2004. godine. Debitirao je 1993. godine knjigom za omladinu “Princ magle”, koja je bila dobro prihvaćena i nagrađivana. Poslije piše još nekoliko knjiga za omladinu koje nisu doživjele uspjeh kao prvijenac. Dok je boravio u SAD-u piše prvu knjigu za odrasle “Sjena vjetra”, koja je objavljena u Španjolskoj 2001. godine. “Sjena vjetra” doživljava uspjeh i prodaje se u 19 država. Knjiga je bila prva u nizu od četiri knjige u seriji “Groblje zaboravljenih knjiga”. Sve knjige su samostalne i odigravaju se kronološkim redoslijedom. Knjiga “Anđelova igra” je drugi dio i objavljena je 2008. godine. Treći dio nosi naslov “Zarobljenik neba” i objavljena je 2011. godine. Zadnju knjigu kvatrologije “Labirint duhova” objavljuje 2016. godine.
Arturo Pérez-Reverte Gutiérrez (rođen 25. studenoga 1951. godine u Cartageni) španjolski je romanopisac i novinar. Radio je kao ratni dopisnik RTVE 21 godinu. Njegov prvi roman, “El húsar”, smješten u Napoleonove ratove, objavljen je 1986. godine. Izvan Španjolske je poznat po svojoj legendarnoj seriji povijesnih romana o pustolovinama kapetana Alatristea, koji su prevedeni na više jezika. Autor je mnogih romana, od kojih su u nas prevedeni “Slika flamanskog majstora”, “Klub Dumas ili Richelieuova sjena”, “Učitelj mačevanja”, “Koža na bubnju”, “Kraljica juga” i “Tango stare garde”.
Javier Cercas Mena (rođen 1962. godine u Ibahernandu) španjolski je pisac i profesor španjolske književnosti na sveučilištu u Gironi i Španjolskoj. Čest je suradnik katalonskog izdanja El Paísa i priloga za nedjelju. Radio je dvije godine na Sveučilištu Illinois u Urbana-Champaign u Sjedinjenim Državama. Autor je zapaženih zbirki pripovjedaka, knjiga eseja i više hvaljenih romana. Svjetski uspjeh postigao je romanom “Salaminski vojnici” (2001.), a hrvatsku čitateljsku publiku nastavio je osvajati romanima “Brzina svjetlosti” (2005.), “Anatomija jedne pobune” (2009.), “Prevarant” (2014.), “Zakoni granice” (2012.) te “Vladar sjena” (2017.). Živi i piše u Barceloni.
Ildefonso Falcones de Sierra (rođen 1959. godine) španjolski je odvjetnik iz pisac iz Barcelone. Najpoznatiji je kao autor svjetskog hita “Katedrala mora”. “Katedrala mora” bio je najprodavaniji povijesni roman u španjolskoj povijesti, a u svijetu je prodan u više od četiri milijuna primjeraka i objavljen u više od 40 zemalja. U romanu “Fatimin dlan” vjeran je elementima koji mu jamče uspjeh: povijesna se istina isprepleće s potresnom pričom o ljubavi i mržnji, o propalim nadama jednog nemirnog, pustolovnoga života u ta burna vremena. “Fatimin dlan” dočekan s nestrpljenjem i ocijenjen kao vrsno djelo. Donosi dosad malo poznate činjenice o sudbini španjolskih muslimana, a ispričan je poput bajki iz “1001 noći”. Trenutno radi kao odvjetnik u Barceloni, u svojoj firmi. Slobodno vrijeme provodi pišući.
Eva García Sáenz de Urturi (Vitoria-Gasteiz, Álava, 20. kolovoza 1972.) je španjolska spisateljica. Diplomirala je optometriju, radila na nekoliko rukovodećih položaja u optičarskom sektoru, a potom se njezina karijera nastavila na Sveučilištu u Alicanteu. Slavu izvan Španjolske stekla je romanom “Saga o dugovječnima” (La saga de los longevos, 2012.), koji je postao bestseler u SAD-u i Velikoj Britaniji. Godine 2014. objavila je “Adamove sinove” (Los hijos de Adán) i povijesni roman “Putovanje na Tahiti” (Pasaje a Tahití). Vrhunce ljestvica najprodavanijih naslova dostiže 2016. godine, kada je u knjižare došla “Šutnja bijeloga grada” – prvi dio trilogije koja slavi baskijski grad Vitoriju, a čitatelje upoznaje s Unai López de Ayalom zvanim Krakenom, briljantnim policijskim stručnjakom za profiliranje zločinaca. Drugi dio trilogije nosi naslov “Rituali vode”, objavljen je 2017. godine dok je treći dio, pod naslovom “Gospodari vremena”, objavljen 2018. godine. “Šutnja bijeloga grada” ekranizirana je, a romani trilogije drže mjesto najprodavanijih digitalnih izdanja u Španjolskoj. Eva García Sáenz de Urturi jedna je od španjolskih spisateljica s najviše pratitelja na društvenim mrežama.
Tekst: Krešimir Šokčević, dipl. knjižničar
