Uzevši u obzir ovogodišnju temu Mjeseca hrvatske knjige, ne možemo ne prisjetiti se 2016. godine i rasprava o opravdanosti odluke da Nobelova nagrada za književnost pripadne Bobu Dylanu. Mi po tom pitanju nismo nikada bili u nekakvoj dilemi. Kako bismo vam dokazali koliko je tanka linija između ovih dviju umjetnosti, u nastavku navodimo samo mali izbor djela nekolicine renomiranih glazbenika koji su neupitni književnici.

Kuma panka Patti Smith, pripadnicima mlađih generacija možda je upala u oči tek u trenutku kada je kao dugogodišnja prijateljica Boba Dylana preuzela na sebe zadatak umjesto njega nastupiti na ceremoniji dodjele Nobelove nagrade, no ova samozatajna i skromna glazbenica, književnica i likovna umjetnica, sedamdesetih godina bila je jedno od najpoznatijih imena na svjetskoj rock sceni. Zbirka Rani radovi okuplja njezine tekstove upravo iz tog razdoblja, iako njena književna dostignuća tek posljednjih godina osvajaju veća priznanja.

 

U studenome 2016. godine napustio nas je Leonard Cohen, umjetnik koji je svjetski poznat postao svojom glazbom. Iako je poeziju počeo stvarati čitavo desetljeće prije nego što ga je šira javnost upoznala kao glazbenika, njegov je književni rad, ostao, nažalost, u sjeni glazbene karijere. Zbirka Lijek za ljubav obuhvaća izbor iz zbirki pjesama nastalih tijekom pedeset godina Cohenovog poetičkog stvaranja, ali onog neopterećenog glazbenim izvedbama jer kako je i sam prevoditelj u predgovoru napisao: “… kao već osvjedočeni pjesnik i provokativni romanopisac taj ‘najtiši glasnogovornik generacije 60-ih’ nije digao ruke od poezije, već ju je naprotiv nastavio ustrajno ispisivati kao svojevrsni kontrapunkt svom kantautorskom opusu, premda u potpunosti svjestan elitističkih ograničenja pjesničkog medija, to jest njegove usudbene nemogućnosti da zaživi u masama onom silinom kojom to može čak i neki gotovo prosječni rock song.” Leonard Cohen. Lijek za ljubav: izbor iz poezije 1956-2006.; izbor & prepjev Damir Šodan; prepjev “Knjige milosrđa” Maja Tančik; Zagreb: Vuković & Runjić, 2015.

Za razliku od Cohenove zbirke, King Ink Nicka Cavea sadrži stihove pjesama s desetak glazbenih albuma, ali tu se nalazi i nekoliko njegovih proznih i dramskih radova. Zbirku u izdanju iz 1990. godine preveo je, odnosno prepjevao Denis Romac, a mi ovdje izdvajamo izdanje iz 2004. godine u prepjevu Denisa Peričića, koji u ulozi predgovora donosi Caveov esej Ljubavna pjesma. Esej završava riječima koje, po nama, vrlo dobro opisuju cjelokupno Caveovo stvaralaštvo: “… kroz pisanje ljubavnih pjesama sjedi se i večera s gubitkom i čežnjom, ludilom i melankolijom, ekstazom, magijom, radošću i ljubavi s jednakim mjerama štovanja i zahvalnosti. Spiritualna potraga ima mnogo lica – religija, umjetnost, droge, rad, novac, seks – ali traganje rijetko kada služi Boga tako izravno, a nagrade su rijetko kada tako velike.” Osim zbirke King Ink i njezina nastavka King Ink ll, koji je u prepjevu Predraga Raosa izašao 1997. godine, 2013. svjetlo dana ugledala je zbirka The complete lyrics: 1978-2013 koju još nismo bili u prilici prelistati, a između njih Čavle je napisao i dva romana.

Smatramo da je jedina zamjerka do sada navedenim zbirkama, to što uz prijevode, odnosno prepjeve nisu navedeni originalni tekstovi, stoga vam, kada je američka ikona Jim Morrison u pitanju, preporučujemo upravo zbirku u kojoj imate oboje. U Vizijama je okupljena sva poezija koju je Morrison za života objavio i okupio u tri zbirke: Gospodari, Nova stvorenja i Američka molitva. Nakon njegove smrti u ostavštini su pronađeni brojni drugi tekstovi, koji su naknadno objavljivani, a upravo u predgovoru Vizija nalazi se kratki esej o njegovim vlastitim razmišljanjima i pjesničkim nazorima iz kojeg ćemo ovdje izdvojiti maleni dio, koji posvećujemo svima onima koji se vječito pitaju što je pjesnik htio reći: “Po mome mišljenju, prava poezija ništa ne objašnjava, ona jedino ističe mogućnosti. Otvara sva vrata. A vi možete proći kroz ona vrata koja vam najviše odgovaraju… Ako moja poezija želi išta ostvariti, onda je to osloboditi ljude od skučenih načina na koji promatraju i osjećaju.”

Ovom prilikom ne bi bilo u redu ne spomenuti barem jednog pripadnika našeg djelića svemira, a to mjesto bez sumnje pripada Arsenu Dediću. Nismo se jedino mogli odlučiti između dvije njegove zbirke, Broda u boci, koja je nedavno doživjela deveto izdanje i najpoznatija je zbirka tog umjetnika, te zbirke za djecu, kojima je vrlo često posvećivao svoje radove. Na kraju je ipak prevagnula zbirka Dječje oči, koju osim Arsenovih stihova krase brojne ilustracije Svjetana Junakovića. Knjizi je priložen istoimeni nosač zvuka s dvanaest pjesama Arsen Dedić. Dječje oči; Samobor: Meridijani, 2004. od kojih je autor nekih Arsen, a poneka je nastala suradnjom Arsena s poznatim književnicima Zvonimorom Balogom, Danijelom Dragojevićem i Gustavom Krklecom.

Vama još samo preostaje da posegnete za nekim od navedenih naslova i provjerite jesmo li u pravu. Ima li u književnosti mjesta za glazbenike?!