Suvremena turska književnost proizašla je velikim dijelom iz pokreta nacionalne književnosti prije neovisnosti, sa svojim korijenima istodobno u turskoj narodnoj tradiciji i u zapadnom pojmu napretka. Jedna važna promjena u turskoj književnosti donesena je 1928., kada je Mustafa Kemal inicirao nastanak i širenje modificirane verzije latinice, koja bi zamijenila osmansko pismo bazirano na arapskom. S vremenom je ova promjena, zajedno s promjenama u turskom obrazovnom sustavu, dovela do šire pismenosti u zemlji.
Orhan Pamuk – Zovem se crvena
Istanbul, šesnaesto stoljeće. Izvan zidina raskošnog dvorca caruju siromaštvo, kuga, nemoral i nespokoj. To, dakako, ne priječi Sultana da naruči knjigu u slavu svoje vladavine koja će prikazati svu veličinu Otomanskog Carstva. U tu svrhu on daje nalog Tetku Efendiji da okupi najbolje iluminatore u zemlji, čija je tajna zadaća da oslikaju knjigu u stilu tadašnjih europskih majstora. No kako se figurativna umjetnost smatrala povredom islama, ta narudžba nije lišena opasnosti za izvršitelje, zbog čega nijedan iluminator ne smije vidjeti knjigu u cijelosti. Problemi počinju kada jedan od minijaturista nestane, a Sultan zatraži da se njegova smrt rasvijetli za tri dana. Je li ta smrt djelo anđela osvete koji je otkrio bogohulno djelo ili će krivnja pasti na Karu, ljubomornog pretendenta na ruku Tetkove kćeri, neusporedive ljepotice Šekure? “Ova čudesna priča spletena je oko tajnovitih ubojstava i ljubavi, preispitivanja religije i filozofije, suočavanja Istoka i Zapada, te, napose, oko umjetnosti minijature u trenucima njezina uzmaka i nestajanja. Kazuju je sami likovi, pa stoga svako novo poglavlje omogućuje uvid u događaje iz drukčijeg kuta gledanja. Takav pripovjedački pristup odražava autorov stav da “pisanje romana pruža užitak pogleda odozgor, kao kad gledamo neki prizor s balkona.”
Elif Shafak – 10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu
Znanstvenici su dokazali da nakon fizičke smrti i prestanka rada srca mozak ponekad radi još nekoliko minuta. Što se događa u tom vremenu? Čega se netom umrla osoba tada prisjeća, o čemu razmišlja? Protagonistica ovoga romana, Leila Tekila, seksualna radnica u Istanbulu možda krije odgovore. Nakon što je brutalno ubijena i bačena u kontejner, Leila se, iz minute u minutu, prisjeća dijelova svojega prerano zaustavljenog života. Iz isječaka njezinih sjećanja slaže se priča od njezina djetinjstva do smrti, a osnovni narativ upotpunjuju priče Leilinih prijatelja, mahom ljudi koji su, kao i ona, na društvenoj margini i osuđeni da jednom završe pokopani bez spomenika i imena – na Groblju samotnika. Ti ljudi poznaju dva lica Istanbula – ono lijepo, koje pokazuje svu njegovu sinestezijsku raskoš: boje grada, mirise ukusne hrane, pjesme i zvukove života po ulicama, ali i ono mračno, koje otkriva svu okrutnost velikoga grada: prljavštinu, bijedu, strah i kriminal. Kao i sva djela Elif Shafak, i ovaj je roman natopljen sveopćom empatijom, nježnošću i razumijevanjem za one koji su odbačeni, ranjeni i istisnuti iz društva. Premda progovara o važnim i mučnim temama, 10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu djelo je ispisano nevjerojatno prohodnim, na mahove liričnim stilom. Možda ga je najbolje opisao Juan Gabriel Vasquez rekavši: “Nekoliko romana živi u ovome i svaki je od njih dirljiv, velikodušan i elegantno ispisan.”
Mario Levi – Istanbul je bio bajka
Istanbul je bio bajka obiteljska je saga koja počinje 1920. u najvećem turskom gradu i proteže se kroz razdoblje Drugoga svjetskog rata sve do druge polovine 20. stoljeća. Ovaj raskošni roman pripovijeda o seobama koje su se odvijale u jednoj velikoj židovskoj porodici, čiji su članovi smisao svojih života pokušavali naći u raznim europskim podnebljima, u potrazi za zemljom u kojoj će konačno pronaći smirenje. Uzevši Istanbul za ishodište i žarišnu točku svojega najpoznatijeg romana, Mario Levi pripovijeda o nostalgičnom svijetu njegovih ulica, kuća, otoka, kao i o mikrosvjetovima svojih junaka koje sudbina izaziva na različite, često tragične načine. Nesumnjivo, pravi junak ovog minuciozno napisanog romana zapravo je Istanbul, grad koji kroji živote svojih stanovnika, čak i kad oni igrom slučaja završe na tko zna kojim meridijanima. Hvaljeni i nagrađivani roman Istanbul je bio bajka jedno je od važnih djela suvremene turske književnosti, prevedeno na više od dvadeset jezika, a njegov autor Mario Levi njime je izašao iz regionalnih književnih okvira te postao nezaobilazno ime na književnoj karti svijeta.
Hakan Gunday – Još
“Jedina korisna rečenica u jednoj beskorisnoj knjizi koju sam davno pročitao bila je ova: Prvo oruđe kojim se čovjek koristio bio je drugi čovjek.” Roman Još (Daha) turskog književnika Hakana Gündaya (1976.) bio je jedan od najzapaženijih romana objavljenih 2013. godine u Turskoj, a polučio je velik uspjeh i u Europi pa je tako bio i dobitnik Nagrade “Medicis” (2015.) za najbolji strani roman preveden na francuski jezik. Razlog tome dijelom je i činjenica što je riječ o jednom od prvih romana koji se izravno bavi aktualnim društveno-političkim zbivanjima na tlu današnje Europe, Bliskog istoka i Azije, odnosno imigrantskom krizom. Ispričan iz perspektive turskog tinejdžera Gaze, koji kroz roman doživljava svojevrsnu psihološku, karakternu i moralnu transformaciju, odrastajući uz samohranog i grubog oca Ahada, bezobzirnog krijumčara ljudima, roman “Još” na dosad nezabilježen način iznosi surovu i zastrašujuću istinu o trgovini ljudima i ilegalnom transportu imigranata preko turskog teritorija. Riječ je o ljudima koji su zbog ratnih zbivanja bili prisiljeni napustiti svoje domove i obitelji, sve svoje snove i nade, kako bi našli utočište negdje na Zapadu predajući pritom svoje sudbine u ruke bezobzirnih i pohlepnih krijumčara. Visoka cijena koju pritom plaćaju krijumčarima ne garantira im da će na svoje odredište stići živi i da njihova žrtva neće biti uzaludna.
Ece Temelkuran – Žene koje pušu u čvorove
Muškarac koji je slomio srce jednoj ženi… Četiri žene koje su odlučile prijeći pustinju kako bi ga ubile… Književno djelo poznate turske književnice i novinarke Ece Temelkuran Žene koje pušu u čvorove priča je o tom putovanju. Riječ je o prvome romanu ove vrste. Nitko, naime, do sada nije na turskom napisao roman ceste u kojem su četiri glavne junakinje nezapadnjačke žene i čija se radnja događa na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi. Glavne su junakinje u romanu uistinu iznimne i kompleksne: zapravo je riječ o suvremenim muslimankama koje su u potrazi za svojom biti. One su istodobno ranjive i snažne, krhke i odlučne… Odluka o tome da krenu na put bez unaprijed dogovorenog odredišta i cilja – osim osvete koju kuje madam Lilla – i način na koji se te žene međusobno podupiru i razmjenjuju najintimnije priče, nude nam mogućnost da zajedno s njima propitujemo odnos slučaja i sudbine, kao i stvarnoga i prividnog života. U knjizi se osobno pretvara u političko i obrnuto, pa čitajući knjigu postajemo svjesni činjenice kako je u svakodnevnom životu politička sfera isprepletena s najintimnijom. Žene koje pušu u čvorove roman je ceste koji iz ženske perspektive, kroz putovanje od Tunisa do Libanona, sagledava mogućnosti i prava žena u suvremenom islamskom svijetu.
