Bekim Sejranović rođen je 1972. godine u Brčkom. Godine 1985. preselio se u Rijeku gdje je pohađao pomorsku školu i studirao kroatistiku. Od 1993. godine živio je u Oslu u Norveškoj, gdje je na Povijesno-filozofskom fakultetu magistrirao južnoslavensku književnost. Od 2011. do 2014. godine živio je u Ljubljani, a od svibnja 2015. godine živio je i radio u Zagrebu. Od 2000. godine radio je kao sudski tumač i književni prevoditelj, predavao je norveški za strance, pisao i objavljivao prozu. Romani i kratke priče prevedene su mu na više stranih jezika: norveški, engleski, slovenski, makedonski, njemački, češki, talijanski i poljski. Dobitnik je Nagrade “Meša Selimović”, 2009. godine. Bio je član Hrvatskog društva pisaca. U hrvatski jezik prvi je uveo velikane norveške književnosti, Frodea Gryttena, Ingvara Ambjørnsena i Pera Pettersona. Umro je 21. svibnja 2020. godine, u 49. godini života.
“Bekima ćemo pamtiti kao autora kod kojega se književnost i život prožimaju kao kod malo koga, uvijek iskrenog, beskompromisnog i britkog, a temama aktualnog.” Fasung je hibridni spoj autobiografskog romana i fikcije. Ustvari, riječ je o fragmentarnoj prozi u kojoj autor na papir iznosi promišljanja o svom odrastanju i životu, a čini to cinično i oporo, na trenutke dirljivo, ali najčešće autoironično. Bilježeći sjećanja na svoju mladost i odrastanje, on crta svoj detaljni autoportret bez ustručavanja iznoseći i dajući nam na uvid neke intimne detalje iz svog životopisa, od kojih bi većinu ovdje predočenih dionica mnogi autori prešutjeli, libeći se toliko zorne eksplikacije svoje intimne popudbine.
Roman “Nigdje, niotkuda” može se istodobno čitati i kao kratka povijest ovdašnjeg XX. stoljeća i kao katalog svih njegovih izbjeglištava. Junaci ove knjige doista dospijevaju nigdje, niotkuda, a stihovi (nimalo slučajno) riječkog (i nimalo slučajno) rock benda Let 3 postaju naslov koji najpreciznije opisuje njihov itinerer, njihovu trenutnu poziciju, svijet u kojem žive, ali i one u kojima su živjeli.
“Nigdje, niotkuda”, zato jer to odakle su se zaputili više ne postoji, a to gdje su došli može se doduše pronaći na zemljovidu, ali ne znači ništa. “Nigdje, niotkuda”, zato jer cilj nije mjesto na kojem se može odmoriti, a ne može se reći da nisu putovali. Ne bez snova, ne bez ljubavi i bez humora.
Jer, pričajući svoju priču o četiri sprovoda i vjenčanju, Bekim Sejranović nipošto ne dopušta da ga shrva teret tolikih negacija. Usred svih njih, a možda i njima usprkos, njegova knjiga uspijeva ostati topla i svježa, snažan, duhovit i živ roman.
Roman “Ljepši kraj” je isti onaj izravni, duhoviti, samoironični, ponekad okrutan, ponekad naivan, ali uvijek iskren glas koji nas je vodio u “Nigdje, niotkuda” pokazat će nam i “Ljepši kraj”. U međuvremenu, svijet se nije previše promijenio. Jedna brvnara u zabiti Bosne, jedna unajmljena soba u Oslu, a između Hrvatska i Srbija, Brazil i Indija¸ te sve ono od čega se taj i takav svijet i život sastoje: mnogo snijega, mnogo žena, mnogo mamurluka, mnogo putovanja, mnogo usamljenosti, poneki vehabija i jedan mali pas mješanac. A opet, ništa nije isto. Ne štedeći nikoga, a ponajmanje sebe, Bekim Sejranović još je jednom napisao sjajan roman, knjigu koja će nas protresti, nasmijati, podići i nimalo nježno spustiti na tlo. Ali kraj je ljepši, zbilja jest.
“Sandale” su neobična, duhovita i uzbudljiva knjiga. U početku je to bila knjiga priča, koja je objavljena pod naslovom “Fasung”, ali je nakon deset godina temeljito prekrojena, nadopisana i pretvorena u, zapravo, labavo strukturiran roman. Roman koji nadopunjava i zaokružuje dva Sejranovićeva dosad objavljena romana – “Nigdje, niotkuda” i “Ljepši kraj” – tvoreći s njima uznemirujuću proznu trilogiju koja na osebujan sejranovićevski način hvata “ove prostore” i “ovo vrijeme”. Oslo, Rijeka, Brčko, Australija, Indija samo su neke postaje po kojima skita junak “Sandala”. On je jedan od onih književnih skitnica koje volimo ma koliko bili autodestruktivni i nesposobni za “normalan” život. Stalno se boreći i sa sobom i sa svijetom koji ga okružuje, hvatajući se pritom za sve što pronađe uz put – alkohol, pornografiju, drogu, trčanje na skijama, zaljubljivanje… – nježan i tužan, borben i malodušan, duhovit i autoironičan i kad govori o najvažnijim stvarima svog i našeg života, Sejranovićev je pripovjedač vjerojatno jedan od najintrigantnijih, najzabavnijih i najbolje ispisanih likova novije hrvatske književnosti. Bila bi šteta da ga ne upoznate.
“Tvoj sin Huckleberry Finn” pretposljednji je roman iz njegova cjelokupnog opusa. Matori, pripovjedačev otac, teško je bolestan, prije smrti dolazi iz Australije u Brčko vidjeti sina s kojim je cijeli život u zategnutim i kompliciranim odnosima. Njegov je sin pisac koji se iz Osla vratio u Brčko i živi u brodici na rijeci – plovi, ponekad piše i redovito se drogira. Otac mu kupuje veći, ali stari brod koji zajedno pokušavaju obnoviti, a u tome im pomaže Crnac, piščev prijatelj i riječni krijumčar. Matori se jednog jutra nije vratio s noćnog ribolova. Sin se boji da se dogodilo najgore, pa krene obilaziti savske ade i ribičke loge, traži Matorog i istovremeno ga je strah onoga što će naći pa se neprestano puca svojim ‘koktelima’. Tijekom potrage pripovijeda nam povijest kompleksnog odnosa s ocem, ali i druge ključne trenutke svog života, kao i svoju najveću riječnu avanturu, plovidbu Savskom bubom, s Norvežaninom Petterom i Japancem Mokuom, od Brčkog do Crnog mora. Bekim Sejranović napisao je fascinantan roman o životu na rijeci, prvi takav na ovim prostorima, pa posveta Marku Twainu nije nimalo slučajna. To je istovremeno i roman o potrazi za vlastitim identitetom, roman o odrastanju odnosno odbijanju da se odraste, roman o odnosu oca i sina, ljubavni roman, i na kraju, roman o drogiranju i borbi s ovisnošću, također prvi takav na ovim prostorima.
“Dnevnik jednog nomada” istovremeno je putopis, dnevnik čitanja i zbirka zapisa o svakodnevnoj borbi sa životom, koliko traumatičnoj toliko i lijepoj. Od godine 2011. do 2016., od Ljubljane, preko Osla do Zagreba i Brčkog čitamo dnevničke zapise o jednoj ljubavnoj priči i njenoj propasti; o ocu koji gotovo svakog mjeseca putuje iz Osla u Ljubljanu da vidi mlađu kćer, jer se boji da će ga zaboraviti, i o starijoj kćeri u Oslu koja očuha zove tatom, a njega po imenu; o književniku koji istodobno sudjeluje u hrvatskoj, bosanskoj i norveškoj književnosti… Pratimo i avanturu nastajanja romana koji autor pokušava paralelno pisati na ‘našem’ i na norveškom, slijedimo Sejranovića na brojnim književnim promocijama, festivalima i rezidencijama, pratimo njegove susrete s kolegama, prijateljima, ženama i ljubavnicama, čitamo o knjigama koje on čita. Razapet između Skandinavije i Balkana, Bekim Sejranović ispisuje stranice o dva svijeta, i o sebi u njima i izvan njih, koje su jednako potresne, uznemirujuće i duhovite kao i najbolje stranice njegovih romana. Samo ovdje nema glavnog junaka da se iza njega bar malo skrije, tu su samo Bekim i njegovi demoni.
